Već je Thomas Hardy, engleski književnik, u svojem klasiku Gradonačelnik Casterbridgea pisao o liku koji prodaje svoju ženu patnicu na javnoj aukciji. Zakoni toga vremena ostavljali su malo prostora za razvod. Preračunato u današnje brojke, koštao je oko 10.000 funti, te je najbrži način da se čovjek riješi životne družice bila prodaja.

Zlatno doba javne dražbe žena bilo je između 1780. i 1850. godine, kada je, prema dostupnim dokumentima, prodano otprilike 300 žena. Koliko se 'transakcija' obavilo bez evidentiranja, može se samo naslućivati. Jedna od najranijih zabilježenih prodaja supruge dogodila se 1733. godine u Birminghamu. Lokalne novine od toga dana pišu kako je 'Samuel Whitehouse prodao svoju ženu Mary Whitehouse na otvorenoj tržnici, i to Thomasu Griffithsu. Cijena - jedna gvineja.' (Otprilike ravno današnjoj jednoj funti.) Kao dio ugovora, kako novine dalje navode, Griffith je trebao preuzeti ženu sa 'svim njenim manama'.

U drugom slučaju iz 1801. godine, žena je stavljena na aukciju s početnom cijenom od jednog penija. To je toliko naložilo okolne farmere samce da je nastalo pravo ludilo nadglasavanja. Naposljetku je dospjela u ruke koje su iz džepa potegle ciglih pet i pol šilinga. No tu rasprodajama s placa nije kraj. Zna se za lika koji se rasteretio svog bračnog utega za 18 penija i litru piva. Drugi je prošao nešto izdašnije - otplovio je iz bračne luke na pola bačve tekućeg hmelja.

Pazarenje je, očekivano, bilo iznimno ponižavajući čin za ženu. Prodaja je tekla po uspostavljenom obrascu. Ženu bi prvo doveli na tržnicu i vezali za grlo poput stoke. Muž bi je zatim vodio kroz tržnicu uzvikujući na sav glas njene vrline i prikupljajući interesente za predstojeću aukciju. Za čitavog trajanja aukcije stajala je na postolju, dok su se muškarci igrali svotama. Okupljena gomila se uglavnom sprdala kroz grubi seljački smijeh i prezir. Kada je ugovor bio postignut, obje strane bi otišle zapečatiti i proslaviti uspješno sklopljen posao u obližnju krčmu, praćene obično i većinom likova koji su sudjelovali u spektaklu.

Tvrdnja da su žene u odvijanju ovog nevjerojatnog fenomena bile isključivo pasivne zvuči prilično neupitno, ali ipak nije točna. U velikom broju slučajeva aukcija bi se vršila uz prethodni pristanak obaju supružnika, s obzirom da je rastava bila preskupa, a ubojstvo partnera nekako nepraktično. Jedini izlaz iz bračne nesreće bio je tako prodaja žene, jer je efektivno otpetljavala bračni vez, a k tome još i nakratko zabavila susjedstvo.

Da ne izgleda sve tako brutalno muškarački, treba napomenuti da se u velikom broju prodaja radilo o svojevrsnom paravanu za već unaprijed izabranog kupca, odnosno - ženinog ljubavnika. Nakon potpisanog kupoprodajnog ugovora muž bi osjećao takvo olakšanje da nije bila rijetkost da završi sa svojom bivšom i njenim novim u birtiji, gdje bi zavrtio par slavljeničkih rundi za sve okupljene.

Prodaja žena prestala je s početkom 20. stoljeća. To, naravno, ne znači da smo prestali jedni drugima 'prodavati'.