|
Francuski redatelj Raphael Nadjari nije zvijezda zvučnog imena za čiju se fotografiju otimaju paparazzi, no s novim je filmom i on ušao u konkurenciju festivala i borbu za Zlatnu palmu. Vrlo neposredan i jednostavan u razgovoru s novinarima o Tehilimu, u tradiciji francuskoga intelektualizma rado će pričati o najdražim piscima i filozofima, onome šo čta...
Walter Benjamin, Kafka, a njegov prvi američi film iz 1999. bio je adaptacija Dostojevskog, čju je novelu prilagodio današnjem vremenu a likove smjestio u New York. I tada je bio uvršten u program canneskog festivala, a dvije godine kasnije s filmom "I am Josh Polanski's Brother" uvršten je u program Berlinala.
Tu već počinje suradnju s izraelskim glumcima, a 2004. u Tel Avivu, gdje danas i žvi, na hebrejskom snima Avanim.
Radnju najnovijeg Tehilima smjestio je u Jeruzalem, kada se žvot jedne obitelji drastično preokrene nakon nestanka glave obitelji. Djeca, žena, djed...svatko se na svoj način pokušava nositi s novonastalom situacijom.
Koliko ste religiozni?
Hmm....ne znam. Važno mi je da znam tko sam, da poznajem svoj identitet. Ali najviše me zanima sloboda razmišljanja, otvorenost. Religija je cijeli sustav koji pretpostavlja prakticiranje i obavljanje određenih aktivnosti. Mene više zanima dijalog s religijom od prakticiranja.
I najnoviji film smješate u Izrael? Koliko ste zapravo zaokupljeni pitanjem židovske zajednice?
Mene zanimaju pojedine situacije i tada se vraćam onome što jesam, te na taj načn istražujem. Moj mi identitet u tome svakako pomaže. Uspoređjem to s poznavanjem stranog jezika koji će vam pomoći da bolje razumijete neku kulturu. Meni je žao što ne znam više japanskog kako bih mogao razumjeti njihove filmove koji su mi bliski po nekim idejama. Ne znam, moža neki misle da sam preopterećen svojim identitetom, no ja se uvijek iznova vraćam intimnom iskustvu. Mene zanimaju ljudi, od njih najviše učim. Promatram ljude na ulici, šutim i slušam. Uistinu puno vremena provodim analizirajući nečije ponašanje. Tako i gradim karaktere, a u tome mi pomažu i glumci s kojima vodim duge razgovore..
Zbog rata, u Izraelu je situacija čsto na rubu ekstrema. Koliko to utječe na Vaše likove?
Ja nikad ne stajem uz neku političku viziju. Film nikako ne daje odgovore, već navodi na razmišjanje, stalno su prisutna preispitivanja. Nestao je otac, što da sada radimo, da li vjerovati, moliti se...To može biti metafora raznih situacija i tema, pa tako i religioznih. Bez pokušaja da umetnem neku ideju.
Vratimo se filmu. Čini se kao da samo djed zna što da radi u trenutku nestanka?
Da, on je vrlo interesantan lik. Nitko od likova ne zna istinu, istina je negdje između i trebaju djelovati zajedno kako bi ju pronašli. To je kao kada imate neki projekt u koji vjerujete i pravi ste entuzijast u vezi s njim, ali on se neće realizirati, neće uspjeti ako ne konzultirate svoje suradnike.
Živite na relaciji Francuska - Izrael. Nedostaje li Vam osjećaj doma?
Pa kuća je tamo gdje je ljubav, a ja imam nekoliko domova. Kad posjećujem obitelj, ili prijatelje u New Yorku. Otkad radim na filmu imam prijatelje u cijelom svijetu i to je opet nova obitelj.
Biste li ponovno snimali u Americi?
Snimili smo tri filma tamo i to su vrlo važe godine u mom životu. Snimao sam s Richardom Edisonom, sjajnim glumcem i čovjekom i upoznao brojne druge ljude s kojima sam uspostavio trajni kontakt. Zašto ne, radio bih ponovno snimao u Americi.
|