«Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su vani stajale klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovno od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.»
George Orwel: Životinjska farma)
«Ka vrhu onom tiskaju se svi:
Da guraš druge, mniš, a guran bivaš ti.»
(J. W. Goethe: Faust)
Što je kultura? Je li ona ukupnost materijalnih i duhovnih dobara koja je čovjek stvorio u svojoj društveno-povijesnoj praksi; zbirka ideja i navika koje se uče, dijele i prenose iz generacije u generaciju; način života nekog društva ili oznaka za mentalitet i tip ustaljenih međuljudskih odnosa? Kulturu automatski smještamo u opreku s prirodom, zanemarujući pritom da one nisu samo opozicije jer je kultura ipak pojam izveden iz svoje partnerice u opreci. Njeno je izvorno značenje vezano uz održavanje prirodnog rasta i poljodjelstvo (lat. colere – uzgajati, njegovati, oplemenjivati; cultivare – obrađivati, krčiti zemlju, kultivirati, održavati dobre odnose i veze s nekim) pa ju je Francis Bacon u sedamnaestom stoljeću pronicljivo definirao kao «uzgoj i đubrenje duha».
Svaka je interpretacija svojevrsna jezična varijanta volje za moć, tj. pokušaj značenjskog pokoravanja nekog pojma. Sve dok je proizvodnja značenja/smisla determinirana snagom, kao što su snaga jezika ili snaga društva, u igri sudjeluje ideologija, a ideološkom se štakom najvještije podupiru politika i religija. Lat. colere se osim na uzgajanje odnosi i na štovanje (cultus), odnosno na vjeru, obrede i divljenje do obožavanja. Lat. colonus znači seljak, ratar, ali i zakupnik, naseljenik, stanovnik; lat. colonia odnosi se na seoski posjed, imanje, ali i na naseobinu, naselje, naseljenike pa kultura, osim trivijaliziranog odnosa spram prirode, podrazumijeva i zametke religijskih autoriteta i ljudske osobine osvajanja i zauzimanja, tj. koloniziranja.
Razne se kulture međusobno prožimaju i dokidaju jedna u drugoj, a one manje podčinjavaju se svojom ili voljom zakona superiornoj kulturi većine. U suvremenom se multikulturalnom društvu mnogo teoretičara pobojalo i pretpostavilo da će liberalizacija i modernizacija istisnuti nacionalni identitet, da će pripadnici neke liberalne kulture, umjesto s pripadnicima vlastite, osnovne vrijednosti početi dijeliti s pripadnicima druge kulture. U našoj se sredini takvo što još nije dogodilo pa superbakice i dalje prikrivaju svoj atletski potencijal. Kinezi pretjeruju s otvaranjem prodajnih mjesta, ali se njihova kultura pristojnosti i smirenosti nije posve preslikala na našu pa latentne trkačice (i trkači) skrivenu snagu, poneseni Coubertinovim geslom iz 1894.: brže, više, jače, pokazuju kad god im se ukaže prilika za odbacivanje štapa i jurišanje na mjesto u tramvaju ili laktarenje i guranje u redu kod liječnika. Američkom rješenju možemo skinuti kapu, ako ne zbog tiranije zapakirane kao dobročinstvo (jedan od neiscrpnih primjera su trojanski konji tzv. mirovnih snaga u Iraku), onda bar zbog sveprisutnih i do izlizanosti kopiranih političkih načela. U njihovim svetošumskim filmovima gledamo djecu koja s usiljenom radošću uče recitirati Ustav, a isto čine i zaluđeni useljenici iz cijeloga svijeta, koji s razlogom, umjesto da u jugoslavenskom štihu kao Dado Topić pjevaju Arsenove stihove «…ja hoću život, bolji život, da me zgrabi poput tigra…», odlaze u večernje škole pa ubrzano uče amandmane i sve ono što im Amerikanci prodaju pod svoju kulturu. Isto tako, u američkim su nam filmovima prezentirana vrtićka i osnovnoškolska dramska prikazanja Dana Zahvalnosti, koja kao jedine žrtve prikazuju purane ubijene, logično: zbog jela, a Indijance ostavljaju u trećem planu, kao pozadinski ukras s perjem, da ne bi bilo preočito tko je ovdje starosjedilac – ipak se radi o američkom, a ne indijanskom snu.
Dok su naša nacionalistička skandiranja najplodnije tlo (a plodnost je proporcionalna količini gnojiva) pronašla na začudnim skupovima i tribinama utakmica na kojima je sport od sekundarnog interesa, Amerikancima je dovoljno u konstantnom paradiranju mahnuti zastavicom Ujaka Sama pa da čitavom svijetu bude jasno tko se to rodio u demokraciji, a tko nije. Problemima liberalizma, civilnog društva i kulturnog pluralizma intenzivno se bavi Kymlicka (W: Kymlicka: Multikulturalno građanstvo) koji u američkoj predanosti multikulturalizmu i stavu prema useljenicima vidi nešto značajno i navodi kako ondje nije bitno hoće li se useljenici integrirati u dominantnu kulturu, već kao će to učiniti, tj. kako će pridonijeti širenju anglofonske kulture novim mogućnostima, čineći je raznolikijom i bogatijom. A možda je najveći doprinos raznolikosti anglofonske kulture taj što sada Uncle Sam zastavicom mašu ljudi različita pigmenta i različite kosine očiju jer je djeci imigranata opcije odredila dominantna kultura, a ne matična (manjinska) kultura njihovih roditelja. Majka priroda nas sve hrani i odgaja, no netko mora biti trinaesto prase, bio upućen u darwinizam ili ne.
Liberalni je model države vezan uz vladavinu prava, dakle sva su prava poopćiva i vrijede/trebala bi vrijediti jednako za sve građane u istim uvjetima. Svejedno se nameće parafraza Orwella o tome kako su svi ljudi jednaki, ali su neki jednakiji od drugih. Liberalna bi zajednica trebala jamčiti slobodu unutar manjinske grupe, kao i jednakost između manjinske i većinske skupine. Dok nas se zakonima pokušava odgojiti, preodgojiti i kultivirati, zapravo se od nas ne čine dobri građani koliko nas se u montesquieovskom smislu trenira da se dobrima samo predstavljamo. Tako dok se preko bare američka dječica zabavljaju indijanskim perjanicama i revolverima, našu roditelji uče prepoznati razliku između hrvatskih i npr. srpskih prezimena. No to nije jedina hrvatska folklorna boljka. Zavist i uskogrudnost posijane su transgeneracijskim sporama pa su tako izdanke našle i kod nekih ambicioznih analitičara koji, u svojoj malograđanskoj groteski, bolest Đurđe Adlešić dovode u konotaciju s marketinškim trikom.
|