«U cijelom se životinjskom carstvu smije samo čovjek, samo se njegovo lice tako ogavno izobličuje jer je samo on uspio premašiti životinjsku sebičnost i dosegnuti stravičan i krajnji stupanj okrutnosti.»

                                                                (M. Houellebecq: Mogućnost otoka)

            Baš kad sam Facebook prihvatila kao poprilično dopadljiv medij komunikacije i simultanog prenošenja informacija u inbox-kolektivkama, morao se dogoditi protuuteg i zanjihati vagu prema neodobravanju i kritiziranju. Naime, prijateljica me jučer obavijestila kako postoji grupa koja nosi ime i prezime jedne bjelovarske djevojke, a formirana je kako bi se u nju učlanili svi koji su imali fizički kontakt s navedenom. Eto, tako su se nadobudni momci odlučili igrati s djevojčinim identitetom. Osim što su je javno imenovali, stavili su i njenu sliku u tu groznu grupu u kojoj su se počeli nadmetati infantilnim testosteronskim izjavama, misleći valjda da im time raste muškost i status u nazovi-muškom čoporu, a ne djetinjarija na nivou izgubljenih američkih srednjoškolaca kojima se smijemo u uvoznim serijama i filmovima razvikane produkcije. Samo, u ovakvoj je situaciji podsmjehivanje, kao i okretanje glave na drugu stranu, najgore moguće rješenje.

Ignorirati nešto znači ponašati se kao da se to nije dogodilo i ne uzimati u obzir činjenicu da se nešto slično može dogoditi bilo kome od nas. A ovdje se dogodila bezobzirna igra tuđim životom i manipulacija djevojčinim identitetom (to što su mladići svoje identitete isto otkrili ne uzimam kao olakotnu okolnost) koja bi se vrlo lako mogla sankcionirati pod, nažalost nepostojećom, pretpostavkom funkcionalnog društva. Budući da Zakon o zaštiti osobnih podataka (kao ni bilo koji drugi zakon) ne funkcionira na nekoj logičnoj i jednoznačnoj razini (npr. jedinstveni matični broj građana tajni je broj koji pak redovito moramo izreferirati svim mogućim činovnicima u birokratskoj mašineriji, dok se s druge strane registar branitelja čuva u skladu sa zakonskim mu statusom), kako bi onda trebalo funkcionirati društvo koje se za takvim zakonima, ili bolje rečeno za rupama u istima, povodi?

Prije se sjedilo u pećinama oko pucketajuće vatrice i natjecalo tko će glasnije viknuti, dalje pljunuti ili imati više ostataka počupane kose u ruci nakon dovlačenja suprotnog spola u svoj brlog. Situacija se do danas nije bitno promijenila. Razlika je u tome što se današnje lovačke priče nude na uvid znatno brojnijoj publici (što pismenoj, što nepismenoj) i to, štono bi se reklo, bez pardona. Bez zadrške se zloupotrebljavaju tuđi identitet i osobni podaci te se stvara javna slika o osobi koja to nije niti željela, niti dopustila, a možda još za to ni ne zna. Naravno da sada otkrivam toplu vodu jer ovo nije izolirani slučaj, već dio internetske aktivnosti koji letargično prihvaćamo kao normalnu tekovinu današnjice.

Sve dok se kao društvo smijemo takvim epizodama kao sitničavim nepodopštinama ili ih ignoriramo gledajući samo svoja posla, dopuštamo sve veće promjene iz generacije u generaciju, a kakve su one – procijenite sami. Prije sam se smijala baki i roditeljima kada bi mi u nekim prodikama replicirali sada već kultnim rečenicama kao što su «Eeeee, da sam ja tako odgovarala svojim roditeljima…» ili «Eh, da sam se ja tako ponašao…» čiji je završetak obično bio nešto kao «…krv bih pišala!» ili «…dobio bih svog boga!». Danas ih koristim barem na tjednoj razini. Možda jesam bapskog svjetonazora, ali ljudi moji, neki se red valjda mora znati. Zanima me kako bi roditelji momaka koji su me motivirali na ovaj tekst reagirali na opisanu aktivnost svog pomlatka. Nije valjda da bi se samo nasmijali ili okrenuli glavu na drugu stranu?