| |
6. siječanj 2009
| Registrirajte se
Prijava |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Kolumna - Pročitaj me
|
|
|
|
|
|
Klub boraca u revijalnom tonu
Kategorija :: Kolumna
Broj prikaza: 1430
|
|
Radilice idu
I trutovi odlijeću
Matica je rob.
. . .
Bez svog gnijezda
Ptici je cijeli svijet dom
Život je tvoj let.
. . .
Kapi na ruži
Sretne Disney živine
Sve me stog boli.
. . .
Cvijeće cvate i vene
Vjetar nosi leptire il' snijeg
Kamen ne opaža.
. . .
Blijeda mjesečina
Nikad ne ljuti zvijezde
Bla, bla, bla, bla, kraj.
(Chuck Palahniuk: Klub boraca)
U redu, pomoći ću ti. Iako je danas sunčan dan koji bih najradije proveo u dvorištu, pod vedrim zimskim nebom… no, pas mora učiniti što pas mora učiniti. Pusti tu knjigu iz ruku i udalji se od radnog stola! Neke stvari moraš prihvatiti – kod pisanja nema forsiranja. Ili si se ovoga puta mislila provući s Klubom boraca? Da, da, znam da si spontano memorirala pola Palahniukove knjige pa se u danima poput ovog siječanjskog izdanka postblagdanske depresije (a sjećam se i da si imala blagdansku) razbacuješ citatima poput:
«Ona stara izreka, kako uvijek ubijamo one koje volimo, pa, gledajte, funkcionira u oba smjera.»;
«Uspraviš pogled prema zvijezdama i nema te.»;
«Ponekad, probudiš se, i moraš pitati gdje si.»;
«Trenutak je najviše čemu se uopće možemo nadati od savršenstva.»;
«Ako se možeš probuditi na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, zašto se ne možeš probuditi kao netko drugi?»
. . .
Navela bi ti još puno rečenica iz najdraže knjige da ja nisam šapom udario u stol misleći: dosta! Prečesto koristiš prefiks post-! Pravovremeno sam te ulovio u uvodnom prepisivanju haiku pjesama i spriječio u možebitnom traženju smisla u istima. Bolje je da šutiš i nastaviš sliniti nad slikom Edwarda Nortona na naslovnoj stranici. Kako njega primjećuješ i fokusiraš pored Brada Pitta valjda je tek rijetkima jasno.
Dok ti u većini slučajeva knjigama daješ primat pred sedmom umjetnošću, kod mene prednjače događaji iz stvarnog života, prije no što su njihove varijante napisane ili ekranizirane. Tebe fascinira metamorfoza Anakina Skywalkera u Dartha Vadera (u toj sceni neumorno tražiš uporište za Kantovu više od dva stoljeća staru tvrdnju kako je «ljubav jedino moguće obrazloženje za postojanje radikalnog zla»), a ja se divim preobražaju slasne masivne kosti u usitnjeni sadržaj probavnog trakta.
Kažu da psi i njihovi vlasnici nakon određenog vremena počinju sličiti jedni drugima. S time se baš i ne slažem. Naime, ti nikad nisi trčala i lajala po dvorištu (ono što ti izvodiš je glupiranje i gerijatrijska imitacija trčanja), a ja se nikad nisam izolirao zbog nekog «dobrog» štiva. Isto tako, ti nikad nećeš poput mene pamtiti točne koordinate dvorišta i vrta na kojima su spretnim radom šapa zakopani dragocjeni predmeti niti ću ja pamtiti brojeve stranica na kojima se nalaze savršene rečenice. Ja volim kosti i zbog njihove se teksture osjećam živim kad maestralno zubima prodirem u svaki novi zalogaj. Krckanje i pucketanje tvrde poslastice pod mojim superiornim očnjacima zvuči kao glazba na početku Odiseje 2001. u svemiru. Znam da ti to ne čuješ. Isto tako ja ne čujem što se događa u tvojoj glavi kad naiđeš na rečenice koje te oduševljavaju i tjeraju da ih pamtiš misleći kako ćeš upravo pomoću njih naći put do literarnog Svetog Grala – rečenice nad rečenicama.
Osim što manično sakupljaš citate, godinama akumuliraš razno kamenje u sobi (posljednji u kolekciji je reprezentativni primjerak vulkanskog podrijetla iz Grčke). Meni ne pada na pamet da sve što ushtjednem zakopati pohranim na jednu hrpu. Pretpostavljam da kamenje uspoređuješ s rečenicama (svaki ima svoju priču; i tko zna kakvu još hermeneutiku vodiš pri arhiviranju), a ja, s druge strane, kostima ne dajem do riječi. Dovoljno se tebe naslušam.
Uočavaš kako se sve slobodnije i subverzivnije izražavam. Tomu si sama kriva. Likovi koji u Slagalici strave nisu pokazali dovoljnu volju za životom bez istoga su i ostali, a to se i tebi može dogoditi s pisanjem. Višednevnom detoksikacijom i kolektivnim kašljanjem nakon dočeka Nove godine možeš se poslužiti samo kao jednokratnom izlikom za blijedi pogled u praznu bjelinu papira. No istom se izlikom ne možeš služiti poslije svakog vikenda. Vrati se sad za radni stol, pohvali se kako si konačno spavala bez dvostrukih ili čak trostrukih pamučnih slojeva na tabanima i gležnjevima zahvaljujući tabletama za cirkulaciju. Vidiš, o svemu se može napisati neka rečenica, bila ona prvorazredna ili izvedena u revijalnom tonu. Odoh izgristi poneki štap, a ti unatoč optužbama o privatizaciji javnog prostora navedi Tekutov haiku inspiriran renoviranim krvotokom.
Ginkgo
Hodam i toplo mi je
Fuck m. t. č.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Komentari
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| |
Kolumna
| Izrada web stranica: Considero.hr
|
|