Lewis Carroll: Alisa u zemlji čudesa

          Netko* je nedavno zapisao da se citatima služe oni koji nemaju vlastitih ideja za tekst koji trebaju/moraju/žele napisati. Pa, ima nešto u tome (tabuizirano Pa na početku rečenice opravdavam licentiom poeticom kao što se uvijek snalažljivi Amerikanci pozivaju na 1. amandman ). Trilema je sljedeća: pisati o nekom događaju, osobi, predmetu; pisati o sebi ili zapisati neki citat (koji kolumnistica-wannabe iz nekog razloga pamti) pa vidjeti hoće li te riječi isprovocirati zanimljivo štivo. U Alisinu su (tj. Carrollovu) slučaju dva imperativna natpisa (Popij me i Pojedi me) urodila peripetijama u zemlji čudesa. U mom slučaju neće biti zemlje čudesa, ali naslov je u imperativu pa tko zna, možda mi se posreći. Ili vama.

         U neku mi se ruku već i posrećilo. Naime, ispostavilo se da se isplati biti srednjoškolska naivčina koja drugima piše zadaće i suflira pri ispitivanju. Dvojica korisnika takvih usluga postala su mi u današnje postsrednjoškolsko i postfakultetsko-soon-to-be vrijeme šefovima. Pri svakom retku ovog kolumnističkog prvijenca strepim (ma lažem, ali riječ strepnja mi dobro zvuči) hoće li se njima svidjeti moj uradak, baš kao što su oni u zlatno doba gimnazije, na prijelazu u novo tisućljeće, strepili hoće li uspjeti dešifrirati i prepisati moj intelektualni rukopis prije zvona. Isn' t it ironic, mislim da čujem kanadsko pjevušenje u pozadini. A opet, uvijek sam htjela imati neku bilježnicu u koju bih zapisivala svoja mudra prosvjetljenja, samo sam bila prelijena za tu obvezu živeći u sokratovskoj zabludi da ništa ne trebam zapisivati. Sada, eto, imam razlog za tu obvezu (možda živeći u kapitalističkoj zabludi o profitu iste), a srednjoškolski prepisivači imaju obvezu čitanja. Recimo da me to čini zadovoljnom, naravno, ako se osim imperativa pročitaj me obistini i onaj objavi me.

         Bajkovite formulacije «Bijaše jednom davno…» volim zamjenjivati uvodnom strukturom «Netko je jednom rekao, zapisao…». Time dio odgovornosti za tekst u nastanku prenosim na drugu osobu i sebi olakšavam muke po inspiraciji. A možda se samo zavaravam da će mi naviruće rečenice biti zaštićene bezvremenskom bajkovitom dimenzijom. Jer, nešto je dražesno i zarazno u tim bajkama. Nitko nije imun na priče iz djetinjstva i njihov dalekosežan utjecaj. Još i danas, kad udaljenost od prvih pročitanih bajki mjerimo u desetljećima, prepametni ženski mozak iščekuje preobrazbu iz gospodina-Kretena-koji-me-ubija-u-pojam u gospodina-Savršenog-princa-na-bijelom-konju. On, pak, nema ni najmanju namjeru preobraziti se jer zahvaljujući bajkama zna da bez obzira na stvarne događaje mozak spomenute vidi samo hepiendovsku posljednju stranicu. One finalne uspješnice Zauvijek živješe sretno ili Zajedno odjahaše u suton lijepe se kao super-glue (onaj jeftini za 3 kn iz multiplicirnih Kina shopova) za maštu koja stvara fatamorgane, a ne stvarnost. Uostalom, i u pustinji je ljepše vidjeti zelenu oazu umjesto pješčanog dehidrirajućeg bespučja, zar ne?

         To je dražest bajki – izmišljeno je ljepše od stvarnoga, posebno kad ima neku pouku. Samo, nameće mi se pitanje (pravom se filozofu uvijek nameću pitanja, kaže heideggerovski egocentrik u mojoj lubanji): ima li ta pouka uopće smisla u stvarnosti ako je nastala u sustavu nestvarne bajke? Hmmmm.

         Matrix je preokrenuo stvar i prikazao začahurenu i nimalo lijepu «stvarnost». No takva je interpretacija stvar izbora jer tko zna u kojem bi smjeru priča krenula da je Neo umjesto crvene popio plavu tabletu. Slična je stvar sa starim Disneyevim knjigama (eto nam dometa knjiga iz djetinjstva!) iz edicije «Odaberi svoju pustolovinu» koje su djeci ostavljale dojam gospodarenja nad sudbinama Snjeguljica, Pepeljuga, Pinocchia i Alisa. Odlučiš li slijediti Bijelog Zeca, okreni 14. stranicu; ako si odlučio/la nastaviti šetnju, okreni 18. stranicu. Želiš li poći na drugo mjesto, okreni 33. stranicu, a ako želiš ostati i razgovarati s mačkom, okreni 34. stranicu. Šteta što isti mehanizam ne funkcionira i u stvarnom životu. Stranice bi se u tom slučaju masovno okretale. Svi bismo mogli saznati što bi se dogodilo da smo u nekom trenutku drugačije postupili ili nešto drugo izrekli. Uslijed takvog bi scenarija među osobama od kojih bih najviše strahovala bili nogometni komentatori, koji posebno živciraju moju Koleżanku. Njihove analize u stilu što-bi-bilo-kad-bi-bilo prejednostavno bi postale trodimenzionalnima i pokazale nam kako nikada nije dosta bombardiranja uzročno-posljedičnim tvrdnjama o nogometnim rezultatima. Znatiželja je ubila mačku, a mašta ima žrtve svih vrsta.

         Jest, nešto je uistinu dražesno u tim bajkama. Samo još ne znam radi li se o tome što nisu stvarne ili što bi stvarnima mogle postati.

*u: «Pisci o pisanju», Zagreb, 2003. (iskreno, ne sjećam se čiju sam to rečenicu zapamtila, no kao fusnotsku završnicu iznosim simpatičnu tvrdnju Ede Popovića: «…i čitanje je pisanje, samo u obrnutom smjeru.»)